Radna snaga kao imovina

Stručna literatura iz područja računovodstva gospodarskih subjekata daje definiciju imovine koja otprilike glasi ovako: Imovina je skup ekonomskih resursa koje kontrollira određeni gospodarski subjekt, a čiji se trošak nabave može precizno odrediti. Daljnja razrada ovog pojma govori da je glavni cilj imovine, kao ekonomskog resursa, da subjektu u budućnosti donese novac.
Imovina kod gospodarskih subjekata se pojavljuje uglavnom u tri pojavna oblika i to kao stvari, prava i novac, a kod obitelji ili pojedinca, ona se još pojavljuje u obliku radne snage samog pojedinca ili članova obitelji. Iako radna snaga možda ne zadovoljva sve kriterije iz definicije imovine, onaj glavni, da je to ekonomski resurs koji u budućnosti subjektu donosi korist, apsolutno zadovoljava. Možda se s ovim neće složiti svi ekonomisti, ali ja sam uz puno odobravanje prihvatio stav ekonomskog stručnjaka Guste Santinija koji tvrdi da bi u popis imovine obitelji ili pojedinca, trebalo uključiti radnu snagu.

Kako odrediti vrijednost te imovine?

On smatra da se prinos od te imovine može odrediti, uzimajući u obzir tržišna i gospodarska  kretanja, u iznosu od 5 %, što daje vrijednost toj imovini u iznosu od 20 godišnjih bruto plaća. Sva ostala imovina s ovom imovinom čini aktivu ili ukupnu imovinu pojedinca odnosno obitelji. Kada se od te ukupne imovine oduzmu sve obaveze, odnosno dugovi obitelji/pojedinca, dobije se neto imovina,  bogatstvo ili kapital pojedinca/obitelji .
Tretiranje radne snage imovinom, je s psihološkog aspekta apsolutno opravdan potez, jer djeluje stimulativno na shvaćanje o potrebi  za ulaganjem u stjecanje znanja, vještina i kompetencija. Na taj način raste plaća i naravno vrijednost te imovine, a kroz takav pristup izgradit će se stav o tome da ulaganje u znanje nije trošak, već isplatna i potrebna investicija.